Ovaj put malo drugačija tema. Potaknuti jednim razgovorom, dok čekamo nove pozive i konačno strukturiranje STEP SPIN-a, odlučili smo pisati o nečemu što rijetko objašnjavamo naglas, iako ga svaki dan koristimo: kako fondovi zapravo nastaju. Ne natječaj koji vidite objavljen na stranici HAMAG-a ili Fonda za zaštitu okoliša, nego korak prije toga – tko odlučuje koliko će novca uopće biti, za koga i pod kojim uvjetima.

To pitanje danas nije akademsko. Upravo se, u posljednjoj i najosjetljivijoj fazi, pregovara novi sedmogodišnji proračun EU-a za razdoblje 2028.–2034. – a ono što se dogovori u Bruxellesu do kraja 2027. izravno će odrediti kakvi će natječaji uopće postojati kad ovaj koji trenutno pripremate završi.

Kako se novac zapravo „programira“

Prije nego dođemo do problema, vrijedi razumjeti proceduru – jer većina poduzetnika vidi samo zadnji korak.

1. Komisija predlaže. Europska komisija sastavlja prijedlog Višegodišnjeg financijskog okvira (VFO) – ukupan iznos, podjelu po politikama i pravila korištenja. Politički dokument, ne tehnički: u njemu se vidi gdje Komisija misli da Europa treba usmjeriti prioritete za sljedećih sedam godina.
2. Parlament i Vijeće grade svoje pozicije. Europski parlament usvaja svoj mandat za pregovore, Vijeće EU traži zajedničku poziciju među 27 država – koje o konačnom paketu odlučuju jednoglasno. Svaka država ima pravo veta, pa se ono što izađe iz ove faze gotovo nikad ne poklapa s izvornim prijedlogom Komisije.
3. Trijalog uskladi sve u jedan tekst. Kad Parlament i Vijeće imaju svoje pozicije, kreću zatvoreni trostrani pregovori (Komisija–Vijeće–Parlament) dok se ne postigne konačan kompromis oko brojki i pravila.
4. Omotnice se dijele po formuli, pa tek onda dolazi vaš natječaj. Kad je ukupan proračun dogovoren, svaka politika dobiva svoju omotnicu, koja se dijeli po državama prema formuli o kojoj više u nastavku. Država zatim s Komisijom dogovara nacionalni plan, unutar njega konkretne mjere, a tek unutar tih mjera nastaju natječaji koje pratite – zadnja karika lanca koji je počeo dvije-tri godine ranije.

Formula: zašto je BDP po stanovniku najvažniji broj u cijeloj priči

Kohezijski novac ne dijeli se po tome tko je glasniji za pregovaračkim stolom, nego po tzv. berlinskoj metodi – formuli koja se koristi od 1999. Njezin temelj je BDP po stanovniku svake NUTS2 regije, izražen u standardu kupovne moći i uspoređen s prosjekom EU-a. Formula uzima u obzir i nezaposlenost, nezaposlenost mladih, razinu obrazovanja, emisije stakleničkih plinova i migracije – ali BDP po stanovniku ostaje glavni ključ.

Po njemu se regije svrstavaju u tri kategorije:

• Manje razvijene – ispod 75 % prosjeka EU-a: najviše novca po stanovniku i najviša stopa EU sufinanciranja.
• Tranzicijske – između 75 i 100 %: manje novca, niža stopa sufinanciranja.
• Razvijenije – iznad 100 %: najmanje.

Uz to, Kohezijski fond (onaj koji financira velike infrastrukturne i okolišne projekte) ide samo državama čiji je bruto nacionalni dohodak po stanovniku ispod 90 % prosjeka EU-a.

To ujedno objašnjava zašto je Grad Zagreb izvan STEP SPIN-a: Zagreb je već u kategoriji razvijenijih regija, dok su Panonska, Jadranska i Sjeverna Hrvatska još uvijek manje razvijene.

I tu dolazimo do hrvatskog paradoksa. Hrvatska konvergira brže od većine članica – pri ulasku u EU 2013. BDP po stanovniku bio je oko 60 % prosjeka EU-a, danas je blizu 80 %. Za gospodarstvo odlična vijest. Za formulu – manje novca. Omotnica za 2021.–2027. računata je na podacima iz 2015.–2017., kad smo bili znatno siromašniji; nova će se računati na svježijim podacima, a svaka regija koja se približi pragu od 75 % i država koja se približi pragu od 90 % za Kohezijski fond gube dio prava na najizdašnije kategorije.

Komisija taj pad u prijedlogu za 2028.–2034. formalno amortizira: obećava da svaka država može računati na isti iznos kao danas, uz obavezni minimum za manje razvijene regije. Ali dvije stvari vrijedi imati na umu. Isti nominalni iznos kroz sedam godina inflacije realno je manje novca. A upravo su te sigurnosne mreže dio paketa oko kojeg se sad vodi bitka između štedljivih država i koalicije kohezije.

I još jedna posljedica koja poduzetnike pogađa izravnije od ukupnog iznosa: po istom BDP-u po stanovniku određuje se i karta regionalnih potpora, odnosno maksimalni postotak troška koji potpora smije pokriti. Kako regija raste, pada i intenzitet potpore.

Gdje smo sad s VFO 2028.–2034.

Komisija je 16. srpnja 2025. predstavila prijedlog – gotovo 2 bilijuna eura, odnosno 1,26 % bruto nacionalnog dohotka EU-a u prosjeku za sedam godina. U svibnju 2026. Europski parlament usvojio je svoj mandat, tražeći još ambiciozniji proračun od predloženog. U lipnju 2026. Vijeće je usuglasilo djelomičnu pregovaračku poziciju o novom okviru za praćenje i evaluaciju proračuna, uključujući horizontalno pravilo „ne nanosi značajnu štetu“ kao uvjet za korištenje novca. Sad smo u fazi ubrzanih trijaloških pregovora – a konačni pravni akti moraju biti usvojeni do kraja 2027., da bi novi proračunski ciklus mogao krenuti glatko 1. siječnja 2028.

Suština reforme ostaje ista kao u prijedlogu: kohezijska, regionalna i socijalna politika prvi put se spajaju u jedinstvenu strukturu – Nacionalne i regionalne partnerske planove, jedan plan po državi, po logici sličnoj Nacionalnom planu oporavka i otpornosti. Paralelno raste sasvim novi, zaseban izvor novca – Europski fond za konkurentnost, vrijedan oko 200 milijardi eura, uz najavljeno povećanje sredstava za idući istraživački program (FP10) od otprilike 30 % – sve po logici Draghijevog i Lettinog izvještaja, s naglaskom na tehnologiju, industrijsku tranziciju i obranu.

Pregovori su se, realno, pretvorili u sukob dva politička tabora. S jedne strane su „štedljive“ države, predvođene Njemačkom, koje guraju da se novac preusmjeri od tradicionalnih shema prema tehnologiji, industrijskoj tranziciji i konkurentnosti. S druge je 17 država okupljenih u koaliciji „Friends of Cohesion“ – među njima Hrvatska, Italija, Španjolska i Poljska – koje se snažno protive rezovima u zajedničkoj poljoprivrednoj politici i regionalnom razvoju. Italija je javno prijetila da će blokirati cijeli dogovor ako njezina nacionalna omotnica bude oštećena. Dodatno je sporna i ideja pet novih vlastitih prihoda EU-a (prihodi od trgovanja emisijama, dio naknada na plastiku i slično), oko koje se države i dalje ne slažu.

Hrvatska, drugim riječima, nije pasivni promatrač ove priče – aktivno je na strani koja brani koheziju i poljoprivredu od rezova, u istom taboru s Poljskom i Italijom.

Što to znači za Hrvatsku – bez obzira tko „pobijedi“ u ovom sukobu

Čak i u najboljem scenariju za Hrvatsku – da koalicija „Friends of Cohesion“ uspije obraniti sadašnji opseg kohezije i poljoprivrede – sam način na koji će se taj novac trošiti već se mijenja:

• Vlastiti rast radi protiv nas u formuli. Što se više približavamo prosjeku EU-a, to manje novca po stanovniku formula daje – sigurnosne mreže to mogu ublažiti za jedno razdoblje, ali ne i zaustaviti trend.
• Odluka se seli iz Bruxellesa u Zagreb. Umjesto zasebnih, EU-om unaprijed zagarantiranih kohezijskih poziva po regiji, novac ulazi u jedan nacionalni plan – kako će se unutar njega raspodijeliti između regija, sektora i tipova mjera, sve više ovisi o pregovoru unutar Hrvatske, ne o pravilima koje EU propisuje izravno.
• Novac se sve više veže uz reforme i uvjete, ne uz automatske pozive. Pravilo „ne nanosi značajnu štetu“ i novi okvir za praćenje uspješnosti znače da isplata sve manje ovisi samo o objavljenom natječaju, a sve više o ispunjenim uvjetima i koracima na nacionalnoj razini – model koji već poznajemo iz NPOO-a.
• Pravi novi novac nije u koheziji, nego pored nje. Europski fond za konkurentnost i pojačani FP10 nisu dio nacionalne omotnice oko koje se sad vodi bitka – to je paneuropski novac za koji se hrvatske tvrtke natječu izravno protiv svih drugih u Uniji, ne samo protiv domaće konkurencije za garantirani hrvatski dio kolača.
• Isti obrazac koji već vidimo kod STEP SPIN-a. Manje širokih poziva „za sve“, više velikih, strateški usmjerenih natječaja s jasnom vezom prema europskim prioritetima – bez obzira na to kako završi politički sukob oko ukupnih brojki.

Do kraja 2027. trebao bi pasti konačan dogovor – što znači da će sljedećih dvanaestak mjeseci odlučiti kakav proračun dočekujemo 2028. Ali smjer je jasan već sad i ponavlja se u svemu o čemu smo ovih mjeseci pisali: razdoblje širokih, lako dostupnih poziva polako se zatvara, a novac se sve više veže uz reforme i strateške prioritete, ne samo uz to koja ste regija. Tko to prepozna na vrijeme, priprema se dok drugi čekaju ishod pregovora da im netko kaže da se nešto promijenilo.

Ako vas zanima kako ova promjena konkretno utječe na vaš sektor ili planirani projekt, javite se na natalia.zielinska@egk.hr.